Ekskluzivno za hrvatski internet portal u Švicarskoj:
interview TANJA TUŠEK

Mislim da sam jedna skroz obicna i prosjecna djevojka koja zivi u Hrvatskoj, samo sto me iz mase izdvaja moj posao koji je uzasno javan i koji po tome ima neke vrlo lijepe posljedice, a i vrlo teske posljedice. Nemas intimu kad bi je htio imati, nije sve tvoje sto bi zelio da je tvoje, a o tome pisu novine kako zele i kad zele. To me nekada smeta, to mi je teret. Ali ljepota ovog posla je, na primjer, da sam dosla ovdje, da sam veceras bila na koncertu, da su se ljudi super zabavljali, da sam se ja super zabavljala i to je onaj nenaplativi dio posla koji je meni uvijek najvrjedniji.

Pa, moj posao je vrlo zanimljiv i vrlo naporan. Nedavno sam bas procitala na internetu da po istrazivanju americkih psihologa dva sata javnog nastupa snosi psihofizicki napor za organizam kao dupla smjena rudara.
I je tako, jer nadjes se u situaciji da u tebe gledaju dvije, tri, pet, deset tisuca ili u milionima pari ociju, a ti si sam na sceni, jer voditelj je vrlo cesto sam na sceni. Prvo treba to izdrzati da te samo gledaju, a kamoli jos da nesto govoris. Ali kada se u tom poslu predju neke prve stepenice, onda se otvara siroko polje kreativnosti i uzitka. Nije to posao u kojem se covjek samo prazni, nego i dobiva povrat informacija od publike kojim se puni. Tako da mislim da sam jedna od sretnih ljudi jer u zivotu radim posao koji volim.

Posao do posla se razlikuje. Ima posla gdje moram u sat vremena nauciti 15, 20 stranica informacija napamet i to onda moram od rijeci do rijeci tako reci. To su, na primjer, strucne prezentacije gdje neke velike firme promoviraju svoje proizvode. Zadnji sam takav posao radila u Zagrebu - promociju kabelske televizije, gdje se koriste sve strasno strucni izrazi. Vrlo daleko od normalne komunikacije, a i termini su drugaciji.
Tu nema druge, to se mora nauciti napamet i savladat. Ali, ima poslova gdje dobijem podatke i informacije koje ja onda mogu oblikovat kako hocu. I to najvise volim radit zato sto si onda mogu dozvolit da pratim publiku. Da vidim kako publika dise.
I onda je to prilagodjavanje. Jer ako je publika onako, vise romanticna, ne mozes izaci euforican pred njih. Ako su oni u plesnom ritmu, onda ne pase romantika. Tako da jako volim kada mogu slusati publiku i tada ima te komunikacije izmedju publike i voditelja.
Kazem, posao do posla se razlikuje, a ti nekakvih blokada nemam, jer ja sam odrasla u kazalistu (doduse malom, ali opet na sceni) od svoje osme godine zivota. Tako da ne znam, ako je bilo treme, ja sam je zaboravila. Tad kad sam pocela, to mi je izgledalo kao igra a ne kao nesto neugodno.
Tako da mi je danas jako drago kad pogodim tu atmosferu publike i kad vidim da sam je pogodila i da mi je vracaju. To je neopisivi uzitak, jer za to covjek mora biti jako otvoren.
Ne smijes se zatvorit u tekst koji imas, nego taj tekst mora biti dio tebe tako da imas vremena slusat vibracije, kako te ljudi gledaju, sto dobacuju, da li se smjese, da li gledaju okolo, da li gledaju u tebe. Moras ih privuc prema sebi da te gledaju i da te slusaju, a to je veliki izazov. Meni je to bas gust, onako nekakav jako pozitivan adrenalin.

Dogodilo mi se… to je bila jedna od mojih prvih gaza. Bilo je to u Splitu u jednom disco klubu kad sam bila sa jednim brodom na turneji po Jadranu. Prije no sto sam izasla na scenu, gospodja koja je organizirala taj nastup rekla mi je "ma znas sta, nemoj se brinut, ovdje ce ti svi fuckat. Oni ti ovdje samo vole Danijelu Trbovic". I kao "ti reci sto trebas i makni se". Prvo mi je bilo grozno da mi kaze prije izlaska na scenu "nece te niko sljivit ni pola posto, ali ne brini se ni druge ne sljive, imaju miljenicu".
I to je jos bilo u vrijeme kad nisam imala puno iskustva. Ja sam izasla van i stvarno su ljudi poceli fuckat, urlat… Stajala sam pred mikrofonom i sutila dok su se oni tako derali. Oni su se derali, ja sam sutila i sutila i sutila i gledala… oni su fuckali, fuckali… Onda sam rekla: "ajme ja sam dosla u Split, obecali su mi zgodne Dalmatince, prave Hajdukovce i sjajne gentlemene". Na to su decki poceli pljeskat, a cure su sutjele i mrko gledale. A na to sam ja rekla: "da ne spominjem sta su mi pricali o Dalmatinkama, dugonogim prekrasnim zenama". Onda su cure prvo pocele vristat, na pozitivnu foru, i od tad Split i ja se volimo. Tad mi je postalo jasno da sto god da se dogadja na sceni, ako covjek prati publiku - ne moze pogrijesiti. Problem nastane kad nema komunikacije.

Pa ja bi rekla: elegantna veza u kratkom spoju. Odnosno: internet koristim iskljucivo na poslu kada mi trebaju neke informacije koje trenutno nemam ili znas ono: "gdje danas mozes naci sta god pozelis? Na internetu!"
I tako onda na internetu surfam, zezam se i normalno dopisujem se sa frendovima i tako… ali da sam sad tu nekakav strucnjak i da nesto vladam time, na zalost ne mogu se praviti vazna…

Slusam ja sve nase izvodjace zbog posla, cisto da znam sta ljudi rade. Ali doma, kao prvo, klanjam se gospodinu Gibonni-u jer radi divne stvari i jako obozavam Mayales-e. Pogotovo mi se svidja njihov zadnji album. Najljepsu skladbu koju sam cula da je u Hrvatskoj napravljena je "Od ljubavi" (Mayales). To mi je zakon do dana danasnjeg. Od svakog pojedinog instrumenta, do vokala, do produkcije, do rijeci. Jednostavno sve. Mayales jako volim i Gibonni-a.